BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

18. tjedan kroz godinu

Subota, 7. kolovoza 2010.

Mt 17,14-20

14Kada dođoše k mnoštvu, pristupi mu čovjek, padne pred njim na koljena 15i reče: "Gospodine, smiluj se sinu mojemu jer je mjesečar i zlo mu je. Često doista pada u oganj i često u vodu. 16Dovedoh ga tvojim učenicima i ne mogoše ga izliječiti." 17A Isus odgovori: "O rode nevjerni i opaki! Dokle mi je biti s vama! Dokle li vas podnositi! Dovedite mi ga ovamo!" 18I zaprijeti Isus zloduhu te on iziđe iz njega. I ozdravi dječak toga časa. 19Tada učenici pristupiše nasamo k Isusu i rekoše: "Zašto ga mi ne mogosmo izagnati?" 20Kaže im: "Zbog vaše malovjernosti. Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: 'Premjesti se odavde onamo!', premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

18. tjedan kroz godinu

Mt 17, 14-20

Iscjeljenje padavičara i mjesečara - zgodu navode sva trojica evanđelista, Matej, Marko i Luka. Prizor se odvijao nakon što je Isus sišao s gore preobraženja, s Tabora. Naglasak je cijele zgode na nevjeri i mnoštva, ali i učenika. Nisu kadri ništa učiniti. Otac pristupa Isusu i vapijući moli da mu ozdravi sinčića. Isto kao i Jairovom kćerkom, otac moli, ili pak s mladićem iz Naina, gdje je majka udovica, a sin jedinac. Za učenike se ne veli da su bez vjere, nego da im je još slaba vjera, sitnija od zrna gorušična. Jer kad bi imali vjere koliko je to zrnce, mogli bi premještati stabla i brda u more.

Možemo samo zamisliti život s padavičarom, u ono doba, bez ikakvih lijekova. Danas se može donekle bolest kontrolirati, ali onodobno to bijaše život u  trajnome stahu, kad će se ponoviti epileptični napad. Život u stalnom stanju napetosti, pod ‘alarmom’, u neprestanoj prisili, zaštititi spomenutu osobu od pada na tvrdi, oštri predmet, ili pak vodu i vatru, o čemu se govori u ovome prizoru. Život je to u stalnome grču, stalnoj opasnosti samouništenja.  On je trajni problem za cijelu kuću, pa i među ukućanima se vjerojatno nagomilala agresija protiv ponašanja dječaka. Jer u trenutcima napada osoba je neprepoznatljiva i neukrotiva. A okolina - posebno ukućani - su uvijek u strahu, brizi, gotovo očaju za dijete.

S druge strane i dijete osjeća i doživljava kako su roditelji apsolutno nemoćni i sami prepuni straha. Roditelji su djetetu obično najvažnije uporište na ovoj zemlji, i dijete osjeća kako nema u njima nikakva uporišta, cijeli se svijet pretvara u jedno veliko uprizorenje straha i nemoći. U cijelome prizoru i roditelji i dijete trebaju spas i lijek. Jer ono broji dane od napada do napada, upravo kao i ovisnik. Dijete uvijek očekuje da će idući put biti bolje, ali sve uzalud! Oblaci novoga napada trajno se nadvijaju nad njim.

Isus se upušta u razgovor s ocem. Da bi iscijelio, treba dijagnoza. "Ako što možeš!" - "Sve je moguće onome tko vjeruje, tko ima pouzdanja u Boga" - odgovara Isus. I čovjek je odlučan činiti sve samo da mu bude sinu bolje. Ali, težak je put do vjere kakvu iziskuje Isus. U ovoj sceni svi trebaju lijeka i liječnika, i opsjednuti dječak, ali i cijeli okoliš treba iscijeliti svoju nevjeru.

O kakvoj je ovdje vjeri riječ? Ne o vjeri da Bog jest, o vjeri u Božju opstojnosti, nego o vjeri da Bog i njegovo milosrđe ovdje i danas djeluju, konkretno, u ovom trenutku, u Isusovoj osobi. Nadati se protiv svake ljudske nade. Isus veli: "Sve je moguće onome tko vjeruje!" Vjera koja nije grčevita, nego opuštena, koja se pouzdaje i prepušta u Božje ruke. Ništa ne zavisi od nas, mi nismo odgovorni, nego savršeno opušteni i prepušteni u Očeve ruke, prepušteni sili koja je nad nama. Zato Isus na drugom mjestu veli da se ova vrst demona izgoni 'molitvom i postom'. Molitvom kakvu je prakticirao sam Isus dok je s Ocem razgovarao, molitvom koja nosi, koja ga čini gotovo beztežinskim, tako da nakon molitve može hoditi po vodi. To je posvemašnje uranjanje u Oca, nošenost Ocem.

Kao što se vidi iz svih ostalih sličnih mjesta gdje Isus ozdravlja, on ozdravljenje, iscjeljenje, spasavanje čovjeka i pojedinca povezuje uvijek s vjerom. Isus vidi bijedu, on ne bježi od bolesti ni bolesnika. Kao patnik i supatnik on čovjeka prihvaća kakav jest. On se solidarizira sa svakim čovjekom, s čovjekovom krivnjom i patnjom. To je nešto nečuveno, neviđeno. Ljubav koja se razdaje. Njegova iscjeljenja su Božje djelo među nama. Objava samoga Boga i put do Boga. U njega je uvijek iscjeljenje povezano s vjerovanjem. U Nazaretu je nemoćan učiniti bilo kakvo čudo jer oni mu ne vjeruju, nemaju vjere. Nametati im se pak čudesima protivno je smislu njegova poslanja.

Učenici ne mogu izliječiti dječaka jer im je mala vjera, a sila koja dolazi od Duha Svetoga ostaje vezana, neučinkovita. Isus pita dječakova oca spram njegove vjere. Da, Gospodine, vjerujem, pomozi moju nevjeru!

I što se tiče iscjeljenja ovoga dječaka, nije ovdje riječ o očitovanju Isusove snage i moći, što ćemo naći na drugim mjestima u evanđeljima, nego je to snaga koja počiva u svakome od nas, snaga vjere i povjerenja, snaga molitve koja liječi i oslobađa od demonskih sila, prepustimo li se Duhu Božjemu. Isus samo demonstrira kakvu bi vjeru morali imati i učenici - i oni bi činili te stvari istom lakoćom kojom ih on sam čini. Vjera i molitva prizivaju Božju silu koja se onda očituje. Bogu ništa nije nemoguće osim jednoga: Njemu je nemoguće unići u srce koje se zatvara Bogu i Božjoj snazi. Ono što su učenici doživjeli na gori Taboru, za Isusova preobraženja, doživljavaju ovdje u ovome ozdravljenju kao ovjerovljenje Isusove osobe. Sve je moguće ako vjernik živi iz vjere i molitve kakvu je Isus očitovao na Taboru.

Isus ostaje vjerodostojan na riječi i djelu, vjerodostojan u svome smilovanju i sućuti s nevoljnicima, vjerodostojan u svojim traženjima i obećanjima. Vjerodostojan do te mjere da je mogao suosjećati s našim slabostima, nevoljama. Pa makar ga svi odbacili, mi ostajemo uz njega čije je srce poput užarena ugljevlja, žeravice koja grije sve, prihvaća sve, okuplja oko sebe sve koji žele ljubavi i biti ljubljeni te dijeliti ljubav.